konstruktivizam (rus. konstruktivizm, prema lat. constructio: izgradnja).
1. Smjer u likovnim umjetnostima ponikao prije I. svjetskoga rata u Rusiji. Pripadnici toga smjera težili su prema praktičnosti i svrhovitosti umjetničkih oblikâ u skladu s razvojem tehnike i industrijalizacije; odbacivali su tradiciju i dekorativnost pa je geometrijska apstrakcija postala osnovnim likovnim izrazom (osobito u slikarstvu, L. Moholy-Nagy). Pod utjecajem francuskoga kubizma i talijanskoga futurizma, 1913. počela je djelovati skupina ruskih umjetnika predvođena V. J. Tatljinom. Izražavajući se u skulpturi i slikarstvu, težili su čistim i jednostavnim oblicima, nastojali prilagoditi umjetnost duhu vremena i socijalnim gibanjima, što se posebno očitovalo u doba Listopadske revolucije (Tatljinov projekt spomenika III. internacionali, 1920). Uz Tatljina, glavni su predstavnici konstruktivizma bili braća A. Pevsner i N. Gabo (jedan od utemeljitelja kinetičke umjetnosti), te A. M. Rodčenko i E. M. Lisicki. Do 1922., kada su ga zabranile sovjetske vlasti, konstruktivizam se proširio na scenografiju, grafičko oblikovanje i modu. Nakon 1922. većina je umjetnika emigrirala iz Sovjetskoga Saveza, a ideje konstruktivizma proširili su po cijeloj Europi, osobito u Njemačkoj (Bauhaus).
U Hrvatskoj su početkom 1950-ih konstruktivističke težnje njegovali pripadnici skupine Exat 51 (V. Kristl, I. Picelj, V. Richter i A. Srnec), a širenje duha konstruktivizma nastavio je međunarodni pokret nove tendencije, osnovan 1961. u Zagrebu (A. Srnec, I. Picelj, J. Knifer, J. Dobrović, V. Bakić, M. Šutej i dr.).
2. Književni pokret koji se javio 1923. u Sovjetskoj Rusiji. Godine 1924. osnovan je Književni centar konstruktivista i u zborniku Mena vseh objavljen konstruktivistički manifest. Najistaknutiji književnici te skupine bili su I. L. Seljvinski, V. M. Inber, Kornelij Ljucianovič Zelinski, Aleksandr Aleksandrovič Kvjatovski, Vladimir Aleksandrovič Lugovskoj i E. G. Bagricki. Svoju su književnost shvaćali kao kompozicijsku konstrukciju, kao izraz tehnološkog doba i napretka, zauzimali su se za racionalizam, utilitarizam, industrijalizam i »estetiku stroja«. Suprotno umjetničkim težnjama futurista isticali su cjelovitost značenja i važnost posredovanja poruke čitatelju. Prednost su davali pjesništvu, tematski su obrađivali problematiku revolucije, važnost tehnološkog napretka i ulogu inteligencije u procesu industrijske proizvodnje, a pritom njihova moralna procjena popratnih pojava revolucije nije uvijek bila pohvalna. Suprotstavljali su se koncepciji realizma kakav su zagovarali marksisti i isticali četiri bitna načela vlastite poetike: dominaciju značenja, smještanje maksimuma značenja u što manju jedinicu teksta, podvrgnuće svih izražajnih sredstava središnjoj temi (»lokalno načelo«) i unošenje elemenata proze u pjesništvo. S porastom dogmatizma u Rusiji potkraj 1920-ih takva je poetska koncepcija imala sve manje izgleda za opstanak pa su se najistaknutiji članovi priključili RAPP-u (Ruskom društvu proleterskih pisaca). Pod snažnim pritiskom kritikâ do kraja 1930-ih skupina je prestala postojati.
3. U filozofiji i teoriji znanosti, stajalište koje polazi od shvaćanja da znanje nastaje internom subjektivnom konstrukcijom ideja. Naglašavanjem aktivne subjektivne interpretacije i konstrukcije zbiljnosti konstruktivizam je suprotan objektivizmu, tj. on ne vjeruje u mogućnost objektivne spoznaje, nego svaku teoriju promatra kao nedovršenu i kao jedan mogući prikaz zbiljnosti. Premda se susreće već kod G. Vica, G. W. Leibniza, I. Kanta i drugih novovjekovnih filozofa, konstruktivizam se poglavito vezuje uz tzv. erlangensku filozofsku školu iz 1960-ih, koju su utemeljili P. Lorenzen i W. Kamlah. Radi se o pokušaju kritičkog utemeljenja znanosti i teorije znanosti pronalaženjem metodičke, potpune i nekružne podloge utemeljenja kako bi se konstruirala, odnosno rekonstruirala intersubjektivno provjerljiva praksa korištenja znanstvenoga, pojmovnog jezika. Podloga utemeljenja traži se u predznanstvenoj praksi svakodnevnoga života (H. Dingler). Radikalni konstruktivizam (E. v. Glasersfeld, H. v. Foerster i dr.) nastoji, polazeći od teorije znanja, odgovoriti na tradicionalna pitanja spoznajne teorije. Pritom se ta teorija spoznaje više ne temelji na tradicionalnim spoznajnim moćima, nego na mozgu kao organu koji na svim razinama čovjekove spoznajne djelatnosti omogućuje i proizvodi spoznaju. Odgovori na epistemološka pitanja više se ne traže od filozofije, nego od prirodnih znanosti, ponajprije od neurologije (naturalizam).